Burkina Faso je zemlja u kojoj se budim u 7 ujutro. Prostorije katoličke misije u kojoj sam pronašao smještaj ključaju zajedno sa mnom; kako spavati kada vas iz sna budi nesnosna vrućina i tijelo ljepljivo od kombinacije znoja i repelenta za komarce. Ležaj je prekriven mrežom jer malarija je ovdje bez nje zajamčena.

Već nekoliko dana boravim u glavnom gradu Ouagadougou, a današnji plan je krenuti motorom u četrdesetak kilometara udaljeno selo Bazoule. Doručkujem i nakon što sam ruksak napunio s nekoliko boca vode, krećem u jedno vrlo, vrlo neobično selo. Vani je nesnosna vrućina od oko 40 i više stupnjeva, a oko glave u ninja stilu vežem bijelu majicu kako bih se zaštitio od prejakog sunca.

Nakon dvadesetak minuta vožnje po usijanom asfaltu nailazim na drveni putokaz udesno, na kojem je bojom nejednakim slovima ispisano "Bazoule". Pješčanim putem ulazim u drevnu prošlost — baobabi, ljudi u polju, sela s kućama od blata... Nailazim na omanji zaselak odmah uz prašnjavi put gdje se nekoliko mališana veselo igra; kada su me ugledali, počeše mahati, smiju se, trče prema meni... Desetak metara iza njih na zidu jedne od kuća stoji strvinar, dok nedaleko odatle iz hlada sve to nezainteresirano promatra žena golišava do pola... Prizori kao iz dokumentarnog filma.

Nakon nekog vremena radim kraću pauzu bježeći od sunca i liježem ispod vremešnog baobaba... Uživam u tišini i mirisima Afrike, eh kako prija ova nedođija.

Nakon desetak minuta moju harmoniju prekida zvuk mopeda koji se jedva vidi od stotina nanizanih kokoši, iznad perja viri samo vozačeva ćelava glava. Put postaje prometan, a lagano se približava i biciklist natovaren gomilom kanistara.

Nastavljam mopedom svoj put i nakon nekog vremena stižem do cilja — ispred mene je Bazoule, poveće selo koje je dom za oko 3.000 ljudi. Dekor podsjeća na tipično afričko naselje: kuće razbacane u pejzažu, domaće životinje šeću uokolo, žene obavljaju poslove u dvorištu... Ali usporedba tu prestaje jer Bazoule je selo kao nijedno drugo... Ovdje ljudi i nilski krokodili iz obližnjeg jezera već stoljećima žive u harmoniji i skladno dijele teritorij — nevjerojatno, ali istinito. Krokodili su ovdje svete životinje i zaštitnici koji su selo po legendi spasili od propasti.

Prilazi mi mještanin, u jednoj ruci nosi omanju kokoš privezanu konopom čiji je suprotni kraj zakačen za drveni štap, a drugu ruku mi pruža i na skromnom engleskom kaže:
— "Dobrodošao, ja sam Kabore. Sigurno si došao zbog krokodila, idemo zajedno do jezera gdje ćemo zbog tebe žrtvovati ovo pile. Trebaš samo platiti 2.000 CFA (oko 4 dolara) što ide u proračun našeg sela."
Gledam živad kako tužno pijucka i vadim 5 dolara: "Uzmi ovo za selo, ali idemo bez prinošenja žrtava, u redu?"
— "Dogovoreno! Samo moram ponijeti kokoš da bih izmamio krokodile iz vode, ali vratit ćemo je natrag živu."
Dok šetamo prema jezeru, Kabore mi priča kako u jezeru živi oko 150 krokodila i kako nemam razloga za strah ako krenu prema nama. Nevjerojatno, ali istinito — ovdje se nikada nije dogodio nijedan napad krokodila na čovjeka, zaista neobjašnjivo...

Došli smo do prostrane vodene površine i sve mi djeluje nekako obično... Vidim u jezeru dvoje djece kako se kupaju, žena kantama zahvaća vodu i nosi je zalijevati vrt... Ali nigdje ne vidim krokodile.

Kabore mi rukom pokazuje prema bari nedaleko od jezera, svega 5 metara od nas, u kojoj nepomično leži primjerak od par metara kojem samo oči vire. Zastajem i razmišljam — ići dalje ili ne? Kabore se nasmiješi: "Hajde, ne brini, ako te ubije, i mi ćemo njega ubiti!" 🙂 Duhovit momak... Radoznalost pobjeđuje strah i ja naravno krećem dalje. Dok gledam uokolo da ne nagazim na nekog reptila, on nastavlja s pričom:
— "Kada neki krokodil ugine, mi ga sahranjujemo baš kao i ljudsko biće. Prošle godine se utopio dječak koji se kupao u jezeru; pokušali smo pronaći tijelo, ali nismo uspjeli. Sutradan smo ugledali krokodila kako na obalu iz vode gura tijelo mališana — preuzeli smo ga i dostojanstveno sahranili", prisjeća se Kabore.

Prišli smo do same obale, a on sa štapom na kojem je još mlada kokoš počinje mlatarati po površini vode. Krokodili polako izranjaju, a Kabore me uvjerava da im mogu slobodno prići.

Nakon samo par minuta veći broj krokodila kreće prema obali. Počeli smo se povlačiti, ali oni su krenuli za nama. U jednom trenutku kada sam pogledao oko sebe, bili smo doslovno okruženi desecima krokodila...

Nevjerojatan osjećaj — ja i moj čuvar Kabore s drvenim štapom tražimo prolaz da se barem malo udaljimo od tolikog broja krokodila koji žele pojesti kokoš koju smo obećali vratiti živu u selo...

Ostajem još neko vrijeme u blizini jezera i uživam u druženju i svakodnevici sa seljanima. Kabore mi je pokazao sustav vodoopskrbe i novu pumpu sela. Vrijeme je za povratak prema Ouagadougou, a ujutro me čeka dug put autobusom za susjedni Niger.

Iskoristite naše bogato iskustvo i na najbolji način doživite sve čari crnog kontinenta na nekoj od naših afričkih avantura.

GlobeTracker "Expert for Africa"